Strah nije slabost
Autor: Iva Jerković
Posljednjih godina strah nam nije stranac. Uvukao se u nas tijekom pandemije, strahovali smo od bolesti, smrti, gubitka sredstava za život i općenito gubitka života kakvog poznajemo. Usto smo doživjeli potrese koji izazivaju iskonsku reakciju straha koja mobilizira sve naše resurse za preživljavanje. Potom smo bili izloženi ratu u susjedstvu i svakodnevnom mogućnošću globalne eskalacije situacije s nesagledivim posljedicama. Sad u neposrednom susjedstvu iščekujemo građanski rat. Kao da ne možemo planirati život, niti znati što će se dogoditi sutra. Strah u takvim okolnostima nije ništa neočekivano, no s njime se različito nosimo. Neki se s s njim dobro nose, neki ostaju preplavljeni i blokirani, drugi strah potiskuju ili negiraju, treći kompenziraju…
Strah je normalna ne samo emotivna nego i fiziološka reakcija. On pomaže da budemo na oprezu kako bismo se zaštitili od ugrožavajućih situacija te mobilizira „bori se ili bježi“ odgovor živčanog sustava kada se uistinu moramo spašavati. On je zapravo visoko energetska vibracija u tijelu koja je u trenutku sposobna sve naše sustave staviti u pripravnost. Izoštrava nam vid i sluh, ubrzava otkucaje srca kako bi krv na vrijeme došla do mišića koji će nas u trenutku mobilizirati za bijeg, povećava razinu adrenalina… Sve u svemu čini se kao vrlo sofisticiran i vrlo učinkovit sustav za preživljavanje. No, živimo u društvu koji ga, svjesno ili nesvjesno, sustavno osuđuje. Prema tim mjerilima su ljudi koji se nečega boje zapravo slabići, od njih se očekuje „da očvrsnu“, da budu hrabri. Zanimljivo je, međutim, da hrabrost ne negira strah, ona upravo nastaje u trenucima kada ima najviše straha. Hrabrost nema previše smisla bez postojanja straha. Zbog takvih osuda (koje se češće usmjeravaju na mušku populaciju) možemo potiskivati i ignorirati strah što može završiti višestrukim problemima. Mobilizirana energija straha tada, naime, ostaje u našem sustavu, generira novi strah, tijelo stavlja pod pritisak i čini nas pojačano alertnima i reaktivnima. Dopuštanje i prihvaćanje straha zapravo omogućava da se pobuđena energija isprazni iz organizma (često u obliku drhtanja ili poduzimanjem neke akcije kojom se troši).
Kad pobuđena energija zapne u tijelu možemo imati niz simptoma i upravo se zbog te energije i neugode koju uzrokuje u tijelu i emocijama možemo početi bojati samog straha. Tako mogu nastati fobije, panika, socijalna tjeskoba – bojimo se izložiti nečemu što na sličan način pobuđuje energiju straha koji smo ranije iskusili i izaziva preplavljivanje. Nije toliko poanta u objektu kojega se bojimo nego u iskustvu koje nam je bilo preplavljujuće. I tako završavamo u začaranom krugu.
Prvi korak rasplitanja ovog klupka je normalizirati osjećaj straha – strah ima vrlo dobar razlog zašto u nama postoji. Bez njega ne bismo mogli prijeći cestu i dovodili bismo se u ugrožavajuće situacije. Učiniti normalnima trebamo i fiziološke reakcije straha koje su možda neugodne i katkad socijalno neprihvaćene i u njima ne želimo biti viđeni, ali su prirodne. I treba imati na umu da ne doživljavamo strah svi jednako. Kod nekoga će u istovjetnoj situaciji biti snažniji, a kod nekoga slabiji što ovisi o nizu faktora, o genetici, stabilnosti okruženja u kojemu smo odrastali, o dosadašnjim iskustvima straha te resursima koje imamo za nošenje sa strahom. Stoga svoj strah ne treba uspoređivati s tuđim, a imamo li sreće da nas manje pogađa, drugima možemo biti oslonac i podrška.